Moja pisana riječ

Dobrodošli na moj blog

14.01.2012.

BEZ NASLOVA

Kada zalutam jednom pod prozore tvoje,
prepoznat ću te po nemiru
i uzdati se da je došlo vrijeme najfinijih promjena.
Ako ne uspiješ odrediti smjer svojih koraka,
samo se propni na prste
i uberi mi jednu zvijezdu,
da znam kako ništa nije izgubljeno.

31.12.2009.

Naš život - to je Bosna

Ja pjevam za budući izmišljeni lik i zrelost od koje tješnje mi biva. Prvo se pomolim, pa onda pišem: o zori bez obrisa, o smrznutim ružama bez postelje, o mome repu bez sunca, o mjesečevoj rijeci koju ću jednom umjeti preći! Ja pjevam o jednom bratu, koga želim vidjeti kao svaki petak novu subotu. Tu misao teško gutam, kao slinu usred prehlade sa kiselinom. Pjevam o jednoj majci i jednom ocu, dok u daljini vojnici doručkuju smrt. Nestaju grubo, kao predmeti na crtežu u svađi vodenih bojica. U daljini nazirem dugu. Rađa se novi dan i ja pjevam... Moj otac svako jutro ustaje prije pet. Vjetar mu otvara pluća i on se umiva na avlijskoj pumpi i miriše na zemlju i kukuruz. Moja se mama uprskala mlijekom i briše lice blijedom keceljom. Moja mama mijesi hljeb i niko ne pjeva na njenim nekad cvjetnim prozorima! Skriva suze, uzimajući abdest, pokriva se i klanja sa ocem. Ujutro se moj brat raduje rosi. Bratovo dijete se budi crtežom smijeha istkano. Moja se mama zaboravi, pa hoće izaći na cestu čekati me. Moj otac traga za zanesenim pogledom slučaja, kao i moj brat, mamu utješi, pa ode na džumu... Pjevam i sanjam! Ja vidim brda: Sikolu, Ošve i Borik, kuće i ljude, Misuriće, Čojluk i Zoljevo, svoga brata koji ništa puno ne pita, nego samo briše vlastite tragove. Moj brat je veliki čovjek! Ruke se pružaju kao munara. Moj otac hvata rijetku pticu. Mama se nasmijala u plaču, pa na namazu cvjetnim ključem postojanja moli smrt da ostane sita i brani ono malo hljeba na dlanu. (Pisano početkom 1995. godine - pisano da se ne zaboravi...)

31.12.2009.

DNEVNIK DO TEBE

U petak, stotinama inverzija koristeći se, zatrudnjeli mozak jaz na plahti tišine ispitivao je. Odgovor, neprestano i nevoljno lutajući, nemajući ni jedan predmet na kome bi se odmorio, zaluta. Bitna svojstva egzistencije u posrednom stanju izmolio je još jedan trudan dan. Mogućnost da nesmetano upražnjavam san ne donese abortirana subota. Uz - napredovanje hrpom papira privučeno nije dostiglo Oslobođenje. Takvo je Naučavanje: “Svu bijedu ne prevaziđeš kroz vrata maternice!” Nedjelja mi nije privržena. Ja sam riba izbačena na crvenim, vrelim ponedjeljskim ugarcima. Staze dobrih želja glancam za utorak, dok vrijeme koje nam je potrebno, svejedno prolazi, kao i ono Vrijeme, koje je čovjeku potrebno samo da se sagne ili ispruži ruku.

30.12.2009.

Pepeljara i sedam opušaka

Sa patuljcima se redovito viđam. Stanuju sa mnom studentski, i u suštini mi smo beskućnici i to ne krijemo. Samo što se patuljci stalno skrivaju, igraju žmire u srcima napuštenih stvari. Njih je šest. Čekamo još jednoga da se vratimo kao obiteljska priča u korice neke knjige. Ne mora nam niko povjerovati. Svi će vremenom dobiti svoje patuljke, samo što će, za raliku od mene, biti uplašeni i dobro će da ih od samih sebe kriju.

29.12.2009.

JA NE VJERUJEM U MAGISTRALE

Prave stvari se dešavaju na stranputicama, neko mi reče i potvrdi ono što i sama mislim. Priznajem, strasni bjegunac sam. Ni sama ne znam gdje je moja soba, i grad, i djetinji stid. Ne, ja ne želim daleko Sutra, nego vidno i stvarno Danas gdje buna istine nije bačena na sve strane. Zar je teško ići širokim putem šipuraka, razbijenih na dvoje kojim toliko njih ide? Slušati vjetar, raspoznavati svaku riječ odlutale pjesme, ne zatvarati oči pred olujom hirnog prkosa a biti sam znači biti najjači. Nisam napuštena ako sam sama tražila i izabrala neuhvaćenu stazu. Ne, to nije što drugi misle da jest. To su pupoljci sreće moje razlistale glave.

28.12.2009.

Stihovi ljubavi

Otvaram sunčane pregradice u mozgu, ladice čistoga regala, uzimam olovku, bilježim pticu, koja slijeće sa crvenih mora, noseći tvoje lice, puno mojih želja. Dolaze stihovi, poput najsitnijih bića i veselo dodiruju malo nebo naše kuće. Nije život ljubavi život maslačka. Javljaš se poput vjeverice, igram se tvojim repom u lješnikovom toboganu temperature i pripremam našu postelju, bijelu jahtu, koja je doplovila punim jedrima putničkoga sna. Znaš li, ljubavi, kada sam te ugledala, ponijela sam sa sobom svu ljudsku radost, zaigrala odvažno balet perverznoga labuda pogašenih jezera a šutnja, nekada gonič probušenih sata u bijegu, posta gostoljubiva, kao kakvi uhodani puti i pretvori se u kalemljenje voćki, u muziku, zajedničku tvornicu ljubavi za sve četiri strane svijeta. Pjesma dobi boju mladoga suncokreta, miris vruće kamilice zaslađene medom. Jer, ako je ljubav, nije srce otisnuto vjetrom. Ona je bajka i mora imati sretan završetak.


Moja pisana riječ
<< 01/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
4226

Powered by Blogger.ba